Dinko Šakić rođen je 1921. u okolici Imotskog. Po zanimanju je bio trgovac tekstilom. Kada mu je bilo dvije godine obitelj se seli u Bosanski brod. Osnovnu školu pohađa u Bosanskom Brodu, a srednju u Slavonskom Brodu. Iz srednje je škole isključen 1934. zbog širenja ustaške promidžbe. Zakonski kao maloljetnik nije mogao biti osuđen, ali je pripremljena optužnica prema kojoj je, nakon što napuni 18 godina, trebao biti osuđen. Kako bi izbjegao kaznu bježi u Berlin. U travnju 1941. pristupa novoutemljenoj ustaškoj postrojbi u Beču. Oženio se Nadom Luburić, polusestrom ustaškog pukovnika Vjekoslava Luburića, voditelja UNS-ova III. ureda kojemu je nadležnost bila organizacija logora, uprava i njihovo osiguranje. Zahvaljujući rodbinskim vezama s Luburićem započeo je brz uspon po ustaškoj hijerarijskoj ljestvici.
Uspostavom nove vlasti Šakić dolazi u nove sukobe. Pretukao je jednog ustaškog časnika "jer je koristio srpske izraze i jer mi je opsovao majku na srpski način". Potom se skirva u Bosanskom Brodu gdje je njegov otac Mate postavljen za gradonačlenika. Uskoro je ipak uspio napredovati te je od studenog 1942. pobočnik zapovjednika logora u Staroj Gradiški, a od tada pa sve do studenog 1944. upravitelj je logora Jasenovac. Početkom 1945. radi na organiziranom zatiranju tragova zločina u logorima Ciglana i Jasenovac (iskopavanje i spaljivanje leševa ubijenih zatočenika). U tom poslu pomažu mu bivši zapovjednici logora Ljubo Miloš, Miroslav Majstorović i Hinko Picili. Nakon svršetka rata zajedno sa suprugom bježi u Argentinu, gdje je u registar državljana upisan pod brojem 4.009.804 kao Ljubomir Sakic Bilanovic. U gradu Rosariju 1947. otvorio je malo tvornicu tekstila. Supruga Nada rodila mu je troje djece, kojima je krsni kum bio Ante Pavelić.
U Argentini postaje vatreni peronist, i kada je Peron smijenjen s vlasti 1956. odlazi u Španjolsku, gdje je bio najbliži suradnik Vjekoslava Luburića. Tri godine kasnije vraća se u Argentinu i s obitelji nastanjuje u San Justu. Poslije će se, zbog bolježljive supruge, preseliti u ljetovalište Santa Teresita. Prilikom posjeta predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana hrvatskim iseljenicima u Argentini (1995.) novinarka Aleksa Crnjaković napraviti će interview s Dinkom Šakićem. On se tada prvi puta javno pohvalio svojim djelima izjavivši kako bi sve to, ako treba, uradio opet. Istom prilikom susreo se i s predsjednikom Tuđmanom, s kojim se zadržao u razgovoru gotovo 45 minuta, uz zajedničku fotografiju. Tako je tvrdila Dinkova supruga Nada (Esperanza).
Istražiteljima centra Simon Wiesenthal tri godine kasnije (1998.) zapeo je za oko Šakićev interview argentinskom Kanalu 13 u kojem su ga novinari na prijevaru - tražeći razgovor o svjetskom nogometnom prvenstvu na kojemu Argentina igra s Hrvatskom - navukli na temu Jasenovca. Nedugo potom Šakića je argentinska policija lišila je slobode. Redovnim letom njemačke zrakoplovne tvrtke Lufthansa u (18. lipnja 1998.) Šakić je iz Buenos Airesa u pratnji djelatnika Interpola doputovao u Frankfurt. Potom je zrakoplovom Croatia Airlinesa prebačen u Zagreb i smješten u zagrebačkom zatvoru Remetinec. Već sutradan u Istražnom centru zagrebačkog Županijskog suda održano je prvo ročište na kojemu se Šakić branio šutnjom.
Pravomoćnom presudom osuđen je na maksimalnu zatvorsku kaznu od 20 godina zbog ratnog zločina nad civilnim stanovništvom. Proglašen je krivim zbog kršenja međunarodnih pravila ratovanja, između ostalog, zbog naređivanja smaknuća, mučenja i nehumanog postupanja prema civilima (prisilni rad, izgladnivanje zatvorenika, skupno kažnjavanje). Tereti ga se da je 21. rujna 1944. osobno ubio skupinu od 20 zatvorenika te za smaknuće još četiri zatvorenika. Kaznu je započeo služiti u najvećem hrvatskom zatvoru Lepoglavi. Prema svjedočenjima preživjelih zatočenika konc-logora Jasenovac te osobnom priznanju na suđenju (Zagreb, 1999.), osobno je ubio zatočenika Mila Boškovića (22. rujna 1944.).
Početkom 2001. premješten je u Bolnicu za osobe lišene slobode u Zagrebu. Međutim u dnevnim novinama pojavile su se špekulacije kako je liječnička uputnica samo pokrće. Naime, u lepoglavskom zatvoru Šakić je započeo pisati knjigu sjećanja (S Poglavnikom u Alpama 1946.) pa je od uprave zatvora zatražio da mu se dodijele računalo i televizor. U zatvoru nisi bili u mogućnosti izaći mu u susret te je navodno stoga premješten u bolnicu. Umro je prirodnom smrću u zatvorskoj bolnici 20. srpnja 2008.