Hrvoje Šarinić rođen je 17. veljače 1935. na Sušaku (Rijeka) od oca Marijana i majke Vile. Njegov otac obogatio se između dva svjetska rata na obnovi Sušaka. Bio je vlasnik kamenoloma zvanog Šarinićeva kava, član HSS-a i gradonačelnik Sušaka, što ostaje i po dolasku Talijana. Pod sumnjivim okolnostima gine pred kraj 2. svjetskog rata. Službeni izvještaj govori o samoubojstvu. Unatoč očevoj smrti odrastao je u sretnim prilikama jer se njegova majka (potomak ugledne sušačke odvjetničke obitelji Marunić) sretno udala za uglednog arhitekta i dugogodišnjeg direktora Rijekaprojekta Lea Babića. U gimnaziji dobiva nadimak Pajo. Mladi Pajo bio je član bande Meteori koja je čak izdavala i svoje novine. Volio se tući i igrati nogomet. Gimnaziju završava 1952. i odlazi u Zagreb. U Zagrebu upisuje Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet, smjer mostogradnja. Studirao je punih deset godina.

Po završetku studija zapošljava se u zagrebačkom poduzeću Hidroprojekt, odakle ga nakon tri mjeseca šalju na specijalizaciju u Francusku. Umjesto tri mjeseca, koliko je planirano provesti u Francuskoj, ostaje 25 godina. U Parizu počinje kao tehnički crtač u poduzeću za javne radove Spie Batignolles i usput završava dopunsku školu za komercijalne znanosti. Prvi veliki posao bila mu je izgradnja nuklearne elektrane u Bordeauxu koju preuzima 1971. Tri godine kasnije (1974.), unatoč ekonomskim sankcijama protiv tamošnjeg režima, vodi izgradnju dviju nuklearnih elektrana u okolici Cape Towna (Južnoafrička republika). To razdoblje svoga rada u Južnoafričkoj republici smatra vrhuncem svoje karijere jer tu upravlja pogonom od 3500 radnika, od kojih je 155 francuskih inženjera. Francusko predstavništvo tvrtke u Hrvatskoj otvara 1980. u zagrebačkom hotelu Intercontinental. Tu tri i pol godine pokušava s komunističkim vlastima dogovriti izradnju nuklearne elektrane u Prevlaci kraj Zagreba. Nakon neuspjelih pregovora zapošljava se u Casablanci kao direktor najveće marokanske građevinske tvrtke. Nešto kasnije, (1987.) s obitelji se vraća u Zagreb. Tadašnji novopečeni umirovljenik odlučio je u sjeni i depolitiziranom miru provesti umirovljeničke dane. Za njih se pripremio kupnjom i uređenjem obiteljske kuće u Zagrebu, te kuća za odmor na Braču u dalmatinsko stilu i u Lasinju kod Jamničke Kiselice u turopoljskom stilu. Kuću u Lasinju pobunjeni Srbi početkom agresije na Hrvatsku koristili su kao vojni stožer da bi je kasnije spalili.

Burna previranja krajem 1989. probudila su u Šariniću duboku potisnutu strast prema politici tako da njegova meteorska karijera simbolički počinje pismom tada još budućem predsjedniku Republike Hrvatske Franji Tuđmanu u kojem mu nudi svoje sposobnosti i naklonosti. Uskoro je pozvan u baraku u Savskoj ulici te postaje glavni administrativac stranke u nastajanju. Nakon pobjede HDZ-a na izborima surađuje s Ivom Latinom oko prijenosa vlasti i ustrojava Tuđmanov kabinet po francuskom modelu. Mandat za sastav hrvatske vlade dobiva 7. kolovoza 1992. i na tom mjestu ostaje do travnja 1993. Novinari i javnost nisu pozdravili njegove česte izjave na mjestu premijera kako tek provodi politiku dr Franje Tuđmana, a do izražaja je dolazilo i njegovo slabije poznavanje makroekonomske teorije i prakse. Olako data obećanja o smanjenju činovništva za 30 %, bauk programirane ratne inflacije, cementna afera i slične nevolje natjerale su napokon predsjednika Republike Tuđmana da na čelo vlade imenuje Nikicu Valentića. Nakon skandala s Dalmacijacementom, kada su ga mediji optužili za uzimanje provizije od talijanskog partnera, pretvorbe Slobodne Dalmacije, prijama Hrvatske u MMF i županijskih izbora 1993. podnosi ostavku i postaje šef Ureda za nacionalnu sigurnost. Jedno vrijeme obnaša dužnost šefa hrvatskog pregovaračkog tima za pregovore s pobunjenim Srbima. Kasnije će priznati kako se 10 puta tajno sastao sa Slobodanom Miloševićem (o čemu će kasnije napisati knjigu). Obnašao je i poslove voditelja Povjerenstva Republike Hrvatske za odnose s UNPROFOR-om te osjetljive zadatke Reda predsjednikovih vitezova. Kasnije se dva puta vraćao na mjesto predstojnika Ureda predsjednika Republike Hrvatske. Uz sve to bavio se i poslovima predstojnika Upravnog odbora INA-e.

Neslavno će se proslaviti i s Istarskim ipsilonom kada je ugovorio s francuskom tvrtkom Bouygouse potpuno nepovoljan ugovor za Hrvatsku o gradnji ceste u Istri. Prema procjeni stručnjaka koji je pregledao ugovor Francuzi su hrvatski vladu u preveli žednu preko vode u gotovo svakoj točki ugovora. Struka takve ugovore naziva kolonijalnim ugovorom. Francuzima koncesija istječe 2022. kada će brza cesta (iako je u javnosti predstavljena kao poluautocesta) biti vraćena u vlasništvo hrvatske države. Do tada će tvrtka Bouygouse samo od tunelarine ubrati preko 400 milijuna €, a prema ugovoru naplatne kućice mogu postavljati gdje i kako hoće. Da se Istrijani ne bi dosjetili izbjegavanju nameta, koncesionari su zabranili gradnju paralelnih cesta za mjesne potrebe. Prema sklopljenom ugovoru Francuzi određuju visinu cestarine kao i valute koje će se primati na kućicama. Shvati li hrvatska vlast da joj visoka cestarina tjera turiste može tražiti njeno smanjenje, ali tada će razliku u cijeni morati platiti hrvatska država tj. porezni obveznici.

Francuzi također po ugovoru mogu odlučiti gdje će i kakve benzinske crpke, restorane i odmarališta graditi i oni će ih davati, budu li to htjeli, u najam i pri tome određivati i vrstu zakupca i cijenu zakupa. Svemu tome treba dodati i besplatno korištenje zemljišta i komunalnih usluga, te oslobođenje od plaćanja svih taksa i poreza. I na kraju šećer - čim je sklopljen ugovor odmah je povećana tunelarina kroz Učku (daleko prije početka prvih radova na cesti). Francuski tisak doznao je kako tvrtka Bouygouse ima 45 odlično plaćenih posrednika (među kojima ima i političara) koji su se u svojim vladama ili državnim institucijama zalagali da upravo Bouygouse dobije posao prilikom raspisivanja natječaja. Neki su i pritvoreni, a jedan primatelj mita u pritvoru je progovorio i potvrdio da se tvrtka bavila davanjem mita i tako dolazila do najunosnijih poslova zahvaljujući mnoštvu krivotvorenih računa i drugim korupcijskim smicalicama. Poduzeću Bouygouse zbog sumnji u nepošteno poslovanje čak su i dionice suspendirane s burze.

Krajem posljednjeg deseteljeća 20. stoljeća više nije u krugu bliskih suradnika hrvatskog predsjednika Tuđmana. Na tom mjestu smjenjuje ga Ivica Kostović. Nakon smrti predsjednika Tuđmana i parlamentarnih izbora u siječnju 2000. s Matom Granićem, Vesnom Škare-Ožbolt i Joškom Morićem istupa iz HDZ-a i osniva novu stranku nazvanu Demokratski centar. U studensktim danima ožennio se studenticom prava Erikom s kojom ima tri sina: Maria (poginuo u prometnoj nesreći), Marka i Andreja. Šarinić piše i govori francusk, talijanski i engleski jezik.

Nazad