Vojnik i političar rođen 26. veljače 1928. u mjestu Kfar Malal u Palestini kao Ariel Scheinerman. Njegovi roditelji (Shumel Sheinereman i Dvora Mogilev) bili su litvanski Židovi koji su se osnivanjem hebrejskih naselja na Bliskom istoku doselili u Palestinu. Shumel je studiroa agronomiju na sveučilištu u Tbilisiju, a Dvora (rođena kao Vera) upravo je upisala četverogodišnji studij medicine kada su se vjenčali. Osim Areila dvije godine ranije (1926.) rodila se starija sestra Yehudit.Kada mu je bilo 10 godina Sharon je pristupo cionističkom pokretu Hassadeh (Polje). Četiri godine kasnije (1942.) pridružio se ilegalnoj paravojnoj formaciji Gadna (kasnije će se preimenovati u Haganah). Utemeljenjem države Izarel Haganah će postati regularna izraelska vojska nazvan Izraelske obrambene snage. Iako bez pravog vojničkog iskustva Sharon postaje zapovjednik voda u postrojbama Gadne.
Ujedinjeni narodi podijelili su Palestinu na židovski i arapski dio 1948. što je bio razlog za izbijanje rata. Sharona rat zatječe na mjestu zapovjednika pješadijske satnije u brigadi Alexandroni. Već u prvim borbama ozbiljno je ranjen, ali se ubrzo oporavlja i postaje žestoki zagovornik korištenja sile kao odgovora na arapsko narušavanje mirovnih sporazuma i napada na izraelske civile. Zapovjednikom postrojbe komandosa (tzv. Postrojbe 1010) postaje 1953. Zadatak te postrojbe bila je borba protiv arapskih napadača. Jedna od prvih akcija njegove postrojbe bila je vojna akcija u jordanskom selu Qibya. Tom prilikom Postrojba 101 srušila je nekoliko kuća i ubila 69 civila. Zbog žrtava u toj akciji samu su akciju osudili i Ujedinjeni narodi. Sharon se uporno pravdao da u srušenim kućama nije bilo ljudi. Godinu dana kasnije (1954.) Postrojba 101 sjedinjena je s padobrancima, a Sharon je i dalje bio njezin zapovjednik. Nije prošlo dugo i Sharon je ponovo sudjelovao u borbama 1959. u borbama za Sinaj. Za vrijeme tog sukoba iskazao je i preveliku samoinicijativu, što je doduše završilo uspješnim okončanjem akcije ali i s žrtvama - ubijeno je 38 Izraelaca, a 120 ih je ranjeno.
Nakon toga na godinu je dana udaljen s vojnih dužnosti te je učio vojne znanosti u Stožernoj školi u Camberelyu (Engleska) 1957. Naredne je godine (1958.) promaknut je u čin pukovnika te postavljen na mjesto ravnatelja Škole za pješaštvo izraelske vojske. Zapovjednikom brigade u oklopnom korpusu postaje 1962., a iste godine stječe zvanje dilplomiranog pravnika na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu. Dvije godine kasnije (1964.) postao je zapovjednik Sjevernog zapovjedništva. Promaknuće u čin general-bojnika stiže 1967., a potom iste godine u Šestodnevnom ratu brilijanto vodi svoje trupe. To će postati njegov znak prepoznavanja tijekom njegovog uspješnog opiranja egipatskim snagama u sinajskoj pustinji. Zatim slijedi novo promaknuće, ovaj puta u čin brigadnog generala. S novim činom dolazi i nova dužnost - postaje odgovoran za suzbijanje djelovanja palestinskih terorista u području Gaze. Obnašajući tu dužnost često se koristio i potpuno nepotrebnom silom. Unatoč tome njegov uspon se nastavlja te postaje zapovjednik Južnog zapovjedništva (1969.).
Nakon neuspješnog pokušaja da se na vojnoj hijerarhijskoj ljestvici uspne još više, na mjesto zapovjednika oružanih snaga u rujnu 1973. daje ostavku na vojnu dužnost i posvećuje se političkoj karijeri pristupajući liberalnoj stranci Likud koju tada vodi Menachem Begin. No, u listopadu 1973. pozvan je u vojnu službu zbog izbijanja Yom Kipur rata. Povjerena mu je okolopna divizija rezervnog sastava s kojom je postigao spektakularnu pobjedu u srazu s egipatskom vojskom na istočnoj obali Suezskog kanala. Ta je pobjeda omogućila Izraelcma da uspostave vojnu bazu u Isamiliji nasuprot zapadne obale i time donijela pobjedu Izrelu u tome ratu. Nakon rata kandidirao se za zastupnika u Knesetu na izbornoj listi stranke Likud (prosinac 1973.). Uspio je dobiti dovoljan broj glasova da postane zastupnik, ali je već naredne godine dao ostavku na mjesto zastupnika.
Premijer Yitzhak Rabin imenovao ga je u lipnju 1975. posebnim savjetnikom za sigurnosna pitanja. Na tom je mjestu ostao osam mjeseci, da bi potom dao ostavku kako bi pristupio novog političkoj stranci Shlomtzion. Razočaran izbornim rezultatima u svibnju 1977., a koji su Shlomtzion stranci donijela samo dva zastupnička mjesta u Knesetu pripojio je svoju stranku stranci Likud. Iste godine (1977.) za predsjednika vlade izabran je Begin, a Sharon je postao ministar poljoprivrede zastupajući židovske naseljenike u Judeji i Samariji na zapadnoj obali rijeke Jordan, područjima koje je 1967. Izrael zauzeo vojnom akcijom. Nakon izbora 1981. postaje ministar obrane, kada je Begin nanovo izbaran na mjesto predsjednika vlade. U lipnju 1982. izraelske su snage, pod Sharonovim zapovjedništvom, ušle u Libanon kako bi se obračunale s PLO-om. Za vrijeme te akcije oko 2000 palestinskih izbjeglica u izbjegličkim kampovima u Bejrutu masakrirala je Kršanska libanonska milicija, vjerni Izraelski saveznik. Sharon je stekao dodatni ugled zbog uništenja baza PLO-a u Libanona, ali je izraelski sud smatrao njega, u najmanju ruku, neizravno krivim za ubijanja civila te je Sharon bio priomran dati ostavku na ministarsko mjesto (1983.).
Narednih skoro deset godina Sharon se neće nalaziti u samome političkom središtu. Svoju će priliku dobiti 1996. kada je Benjamin Netanyahu, uz njegovu pomoć, postao premijer što mu ovaj nije zaboravio te ga je imenovao ministrom infrastrukture. To je bilo novo ministarstvo, utemeljeno samo radi Sharona. Nešto kasnije (1998.) Netanyahu je Sharona imenovao ministrom vanjskih poslova. Nakon što je Netanyahu odstupio s čela stranke vodstvo stranke preuzeo je Sharon (1999.). Predsjednikom izraleske vlade postao je 2001. nakon pobjede na izborima s najvećom većinom u povijesti Izraela. Dobio je 25 % više glasova više od suparnika. Najveću je podršku dobio od Izraelaca koji su željeli okončanje izraelsko-palestinskog nasilja te podržali Sharonove izborne slogane "Samo Ariel Sharon može donijeti mir" i "Ja sam siguran s Arielom Sharonom".
U svibnju 2003. predstavio je svoj plan za postizanje mira na Bliskom istoku. Kako bi dokazao da misli ozbiljno jednostrano je povukao izraleske snage iz Gaze zadržavajući samo nadzor nad obalom i zračnim prostorom. Plan nije naišao na široko odoboravanje u Izraelu, ali ga je Sharon nastavio primjenjivati. Smanjenje potpore i unutar vlastite stranke dovelo je do toga da je 21. studenog 2005. dao ostavku na mjesto predsjednika Likuda i osnovao novu stranku nazvanu Kadima (Naprijed). No, potom će početi Sharonovi problemi sa zdravljem te ga na čelu stranke mijenja Ehud Olmert. Ipak stranka će na narednim parlamentarnim izborima osvojiti većinu u Knesetu. Kako je rečeno zdravlje mu se pogoršava i 18. prosinca 2005. zbog srčanog udara smješten je u medicinskom centru Hadassah. Posljedice udara bile su teške - otežan govor i poremećaj motoričkih sposobnosti. Uskoro je uslijedio još jedan, ovaj puta jači, srčani udar (4. siječnja 2006.) što je dovelo do izljeva krvi u mozak. Izvršene su dvije operacije tijekom kojih je pao u komu. Prema tvrdnjama liječnika šanse da se probudi iz kome vrlo su male.
Ariel Sharon ženio se dva puta. Prva supruga Margalit poginula je u prometnoj nesreći, dok je druga Lily umra od raka 2000. godine. Ima tri sina - Gura (preminuo 1967.), Omira i Gilada.