Ante StarčevićHrvatski političar i književnik rođen 23. svibnja 1823. u mjestu Žitnik kod Gospića. Pored političkih aktivnosti bavio se poviješću, filologijom, književnom kritikom, filozofijom, pisanjem pjesama, drama i političkom satirom (Pisma magjarolacah). Danas se često naziva ocem domovine. U jesen 1845. završava gimnaziju u Zagrebu te odlazi u sjemenište u Senj, a od tamo u Peštu na studij teologije. Filozofiju doktorira u Pešti 1848. Tada odlučuje ne posvetiti se svećenićkom pozivu već borbi za slobodnu i suverenu Hrvatsku. Nakon neuspjelog pokušaja da dobije mjesto predavača na Zagrebačkom Sveučilištu radi u odvjetničkom uredu odvjetnika Šrama sve do 1861. Te je godine izabran za velikog bilježnika Riječke županije, ali je 1862. suspendiran i kao protivnik režima osuđen na mjesec dana zatvora. Iste godine izabran je u Hrvatski sabor kao predstavnik Rijeke. Za zastupnika u Hrvatskom saboru biće biran ponovo 1865., 1871., i od 1878. do kraja života.

U Hrvatskom saboru je bio najgorljiviji zagovornik hrvatske neovisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Mađarskom. Gradeći tako temelje za osnivanje Stranke prava koju je osnovao s Eugenom Kvaternikom. Od prvih svojih svojih zapisa iz 1861. pa do zadnjeg svog govora Starčević je punih 30 godina neumorno dokazivao kako je glavna i najpreča stvar osloboditi se austrijskog sužanjstva i da za hrvatski narod nema života ni sretnije budućnosti "dok bude pod Austriom-Madjarijom". Dosljedno je zauzimao krajnje neprijateljski stav prema "umišljotini koja se zove Austrija; u kojoj su se vlade i vladari... urotili protiv narodima". Najvećim neprijateljima hrvatskog naroda Starčević je smatrao Habsburšku dinastiju.

Zbog svog političkog djelovalanja utamničen je 1863. Nakon izlaska iz zatvora ponovno se zapošljava u Šramovu uredu do listopada 1871. Nakon Kvaternikovog ustanka u Rakovici ponovno je utamničen, a Stranka Prava raspuštena. Sedam godina kasnije (1878.) nanovo je izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru, čijim je zastupnikom bio sve do svoje smrti. Starčevića su godinama klerikalci napadali kao "buntovnika, neznabožca, anitkersta, koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i crkve". To dolazi otuda što u drugoj polovici 19. stoljeća nitko nije tako oštro i argumentirano ustrajavao protiv negativne uloge klera u nacionalnom i političkom životu Hrvatske kao što je to činio Ante Starčević. Tri su glavna uzroka Starčevićevu anitklerikalizmu: što je crkva kulturno unazađivala narod; što je služila tuđinskim ugnjetačima Hrvatske i što se različitost vjerske pripadnosti zloupotrebljavala za širenje nacionalog razdora. Prema Starčeviću sjeme razdora baciše "Isusovci i Austrija" (Djela III, str. 214). "A u puku zapadne crkve, gde potiče štogod dobra i poštena, to prečesto dolazi samo otuda, što on ne sluša i ne sledi popa." (Djela III, str. 216)

U Habsuburškoj monarhiji vidio je neprijatelja hrvatskog naroda. Bio je protivnik klera kome je pripisivao krivicu za zaostalost masa i službu tuđincima. Vjerovao je u sposbnost hrvatskog naroda da sam sobom upravlja. Pod utjecajem ideja francuske revolucije borio se protiv ostataka feudalizma i zalagao se za demokratizaciju političkog života. U politici se oslanjao na građanske slojeve, imućnije seljaštvo i inteligenciju. U drugoj polovici 19. stoljeća bio je najuporniji i najdosljedniji pobornik demokratskih narodnih prava i političkih sloboda. Vjerujući u narodno jedinstvo Južnih Slavena neko vrijeme je smatrao kako se to jedinstvo treba manifestirati i u jedinstvenom, hrvatskom imenu, otklanjajući svako drugo ime, a "naročito Serb kao nenarodno i pogrdno". Dok je Slovence smatrao "planinskim Hrvatima". Međutim kada su se pokazali negativni rezultati tog nastojanja da svi narodi prihvate hrvatsko ime napušta to stajalište. Tako je u listu Sloboda od 23. ožujka 1883. izrazio svoje shvaćanje da nije važno ime, nego zajednička borba za stvaranje slobodne i samostalne države: "Glavna je stvar, da svi rade za narod i za domovinu, a neka se zovu kako im drago... Naše cepanje, naša nesloga stoji samo zato, jer ih izvana uzdržavaju i ojačuju... mi ne verujemo, da je gladnu i na studeni na pr. Srbu drugačije, nego na pr. Hrvatu... Zato makar se svi proglasili za Hotentote ili nas se svaki zvao posebnim imenom, samo da budemo svi slobodni i srećni!..."

Preminuo je 28. veljače 1896. u Zagrebu. Sahranjen je, prema vlastitoj želji, u u crkvi sv. Mirka u zagrebačkim Šestinama, a spomenik je izradio Ivan Rendić.

Nazad