Alojzije StepinacAlojzije Viktor Stepinac rodio se 8. srpnja 1898. kao peto od osmero djece Josipa Stepinca i njegove druge supruge Barbare. Josip je već imao četvero preživjele djece iz svoga prvog braka s mladom udovicom koja je umrla ubrzo nakon rođenja posljednjeg dijeteta. Trebalo je da se netko brine za njegovo kućanstvo i djecu, a izbor je pao na Barbaru Penić. Skromnu, pobožnu djevojku, vrijednu u kući i na imanju, premda nije znala ni čitati ni pisati. Josip je bio napredan poljoprivrednik koje je svu zaradu ulagao u obrađivanje zemlje. Bio je član velike obitelji koja je do godine 1878. živjela kao zadruga u Brezariću, zapadno od Zagreba. Bila je to tipična seljačka obitelj marljivih težaka i pobožnih vjernika, koji su se svaki dan okupljali na obiteljskoj molitvi i slali poneko muško dijete u svećenike. Premda je bila nepismena, Barbara je gajila visoke želje za svoju djecu. Mnogo godina nakon Alojzijeva zaređenja rekla mu je kako se tajno zavjetovala da će triput tjedno postiti ako Bog u Lojzeka, kako su zvali mladog Stepinca od milja, usadi želju za svećenićkim pozivom. No, ona ga nikada nije prisiljavala da krene tim putem.

Završio je četiri razreda u mjesnoj osnovnoj školi, pa je 1909., kad mu je bilo 11 godina, poslan u Zagreb u klasičnu gimnaziju kao učenik koji plaća školovanje. Maturirao je 1916., a nekoliko dana nakon toga, upravo uoči 18-og rođendana pozvan je u austrougarsku vojsku, te je 29. lipnja stupio u 96. Karlovačku regimentu i otišao na šestomjesečnu obuku u Rijeku. U vojsci nije podnosio da se pred njim psuje - to ga zaokupljalo cijelog života - a nedjeljom poslije mise, kad su drugi kadeti odlazli u javne kuće ili tražili slične zabave, on se penjao uz 561 stubu do svetišta Majke Božije na Trsatu kako bi slušao drugu misu. U 1. svjetskom ratu borio se na talijanskoj fronti. U srpnju 1918. ranjen je u nogu, te idućih pet mjeseci provodi kao zarobljenik u nekoliko talijanskih logora gdje se prihvatio učenja talijanskog jezika. Austro-Ugarsko carstvo se raspadalo, u Zagrebu se formiralo Narodno vijeće, rađale su se nove nacionalne države, car Karlo IV. razriješio je vojsku zakletve na vjernost, stovrena je Jugoslavenska legija koja je poslana da se bori na Solunskoj fronti. Stepinac je javio kao dobrovoljac. Otpušten je iz logora i poslan u Solun gdje je proveo Božić u karanteni. Prave borbe bile su okončane i Stepinac se nakon premještanja iz Soluna u nekoliko makedonskih gradova razvojačio u proljeće 1919. te vratio kući.

Po povratku kući otac ga je nagovarao da ode na sveučilište. Stoga je u jesen 1919. otputovao u Zagreb, obišao razne fakultete i napokon se odlučio za agronomiju koja bi mu omogućila da pomaže ocu na već znatnom obiteljskom imanju. U Zagrebu je postao aktivan član Katoličkog akademskog društva Domagoj, revno obavljao vjerske dužnosti i uvidio da mu rakalašeno ponašanje kolega studenata nije nimalo po volji. Odlučio je napustiti studij na kraju prvog semestra, ne pristupivši ispitima i vratio se pomagati ocu. Oca ovakva odluka nije razveselila ali se pomirio sa sinovljevom odlukom i dao mu da brine o jednom o najvećih obiteljskih posjeda u Kamenarevu. Doselivši se u Kamenarevo pristupio je mjesnom ogranku Katoličke mladež. U Brnu (Češka) je 1922. na međunarodnom skupu katoličke mladeži nosio veliku hrvatsku zastavu na čelu hrvatske skupine gdje je stekao i nekoliko doživotnih prijatelja. Tada je Josip počeo misliti kako je vrijeme da se Lojzek oženi i to mu je rekao. I ne samo to već mu je natuknuo dvije-tri obitelji čije bi kćerke donijele bogati miraz. Veliki posjed u Kamenarevu prenijet je na Alojzija kako bi on imao dom za svoju buduću nevjestu i to ga je napokon potaknulo da učini prvi korak. Ali on je birao po svojoj volji i odlučio pisati Mariji Horvat, kćerki svog učitelja iz osnovne škole, pamteći je kao dobru kršćansku djevojku s kojom bi mogao zasnovati pravu katoličku obitelj. Ona se s obitelji preselila u Zagreb i prosidba putem pisma ju je iznenadila. Odgovorila je da pristaje, ali usput ga upozorila da je ona siromašna, a on bogat i da bi to moglo poslije biti na uštrb njihova braka. On je odgovorio kako se više nada da će ona donijeti obilje Božjih blagoslova i obećao da nikad neće ni spomenuti njezino siromaštvo. Udvaranje se obavilo poštom i oni su razmijenili mnogo pisama. Tražio je od nje da nijednog dana ne propusti otići u crkvu i moliti Božji blagoslov za njihov brak. No, s vremenom Stepinac je pisao sve rijeđe i sa sve manje interesa. Marija je shvatila kako neće moći biti onakva supruga kakvu od nje Stepinac očekuje. Zato mu je vratila prsten teška srca i sa suzama u očima, a Stepinac je nije ni pokušavao navesti da se predomisli. Vratio joj je njena pisma i zamolio je da uništi njegova, poželivši joj svako dobro u budućem životu.

Stepinac je i dalje bio bez određenih nakana, neodlučan što bi učinio u životu. Njegov bivši razrednik u gimnaziji, velečasni Josip Lončarić, rano ga je uočio kao neobičnog dječaka i mogućeg budućeg svećenika. Bio je uvjeren da u Lojzeku tinja poziv i da ga treba samo potaknuti da to sam spozna. Pisao mu je 1924. i natuknuo (ne izravno nego u prikrivenoj prispodobi) da svrha njegova života leži u svećenićkom pozivu. I dalje pun sumnji Stepinac je otputovao u Đakovo na zbor Orlova, jednog od društava Hrvatskog katoličkog pokreta, gdje se upoznao s Franjom Šeperom, mladićem koji je upravo maturirao i spremao se poći u jedno rimsko sjemenište. Lojzek mu je povjerio kako i sam razmišlja o svećenićkom pozivu i kako želi poći u Innsbruck (Austrija), gdje je studirao njegov stric kanonik Matija Stepinac i gdje su se predavanja držala na njemačkom jeziku. Nije želio nastaviti studij u Zagrebu koji je bio pun njegovih starih prijatelja i gdje bi mu teško bilo učiti na miru. Ponovno je posjetio Lončarića i rekao mu kako je napokon nakanio stupiti u sjemenište, samo što se nije mogao odlučiti kamo bi pošao. Lončarić ga je uputio da pođe u Rim na Gregorijansko sveučilište kod isusovaca. Otac mu je bio bogat i mogao je plaćati pristojbe i njegovo uzdržavanje te je Lojzek prihvatio sugestiju. Stoga je Lončarić napisao sjajnu preporuku za rektora, činjenica da je Matija Stepinac bio njegov stric pomogla mu je da bude primljen. O ovoj svojoj odluci Stepinac nije razgovarao s roditeljima, nego je bez uvoda iznenadio majku kada je već sve bilo sređeno. Majka je vijest dočekala s velikom radošću, a otac nije potezao pitanje novca. Napokon je u listopadu 1924. u krenuo u Rim gdje će provesti idućih 7 godina.

Zaređen je u jesen 1930. u crkvi sv. Petra Kazinija, a mladu je misu služio u crkvi Santa Maria Maggiore na blagdan Svih Svetih. U srpnju iduće godine položio je posljednje ispite na Gregorijanskom sveučilištu, stekao naslov doktora teologije i vratio se u zavičaj. Oodmah je želio prionuti poslu župnika te je podnio molbu da mu se dodjeli župa. Nnadbiskup Bauer odlučio je dovesti ga u Zagreb u svoju kuriju te ga je imenovao ceremonijarom, dao mu sobu u dvoru i plaću od 500 dinara mjesečno. No, Stepinac nije mirovao već je nagovorio nadbiskupa Bauera da izda okružnicu (25. studenog 1931.) kojom je osnovao ustanovu Caritas na području zagrebačke biskupije s ograncima u svakoj župi, koja se treba baviti dobrotvornim radom. Na čelo Caritasa postavljen je Stepinac koji se s oduševljenjem prihvatio posla. Jedna od njegovih prvih akcija na čelu zagrebačkog Caritasa bilo je otvaranje pučkih kuhinja i poticanje ljudi na davanje dobrovoljnih priloga. Potpuno iznenađen imenovan je 1932. nadbiskupom-koadjutorom. Nadbiskup Bauer proslavio je 1932. svoj 80 rođendan i došlo je vrijeme da se potraži njegov nasljednik. Bio je to mukotrpan proces jer je za nadbiskupovo imenovanje trebala kraljeva privola pored papinog blagoslova. Nakon podosta kandidata koji nisu uspjeli zadovoljiti bilo kralja bilo druge zahtjeve u razgovoru sa senjskim biskupom Starčevićem iskrsnulo je Stepinčevo ime. Premda nije dosegnuo kanoničku dob da postane biskupom imao je doktorat Gregorijanskog instituta i zbog toga je na njega Sveta stolica blagonaklono gledala. Pored toga bio je i solunski dobrovoljac što je pozitivno utjecalo na kralja. Kada je saznao da će postati Bauerov nasljednik prvo je gledao bez riječi u nadbiskupa Bauera, a onda je prasnuo u smijeh. No, kada je nadbiskup Bauer ponovio svoju tvrdnju Stepinac je pao na koljena govoreći kako je mlad i sasvim neprikladan. Monsinjor Pellegrinetti tješio ga je: "Budite mirni! Pogreška da ste mlad postaje svakim danom sve manja." Stepinac je tada uzeo geslo In Te, Domine, speravi (U tebe se, Gospodine, uzdam). Nakon posvećenja i odlaska u Beograd da položi zakletvu kralju u svom dnevniku je napisao: "Posjetio sam sve beogradske katoličke župe. Da je veća sloboda i dovoljno radnika, Srbija bi za 20 godina bila katolička." Zbog ove rečenice dvadesetak godina kasnije biće optužen za upletanje u ratne zločine protiv Srba. Postavši nadbiskup radikalno je smanjio broj večera i primanja u nadbiskupskom dvoru, a među nekim svećenicima nazivan je "boljševičkim nadbiskupom". Nakon smrti nadbiskupa Bauera ( 7. prosinca 1937.) ponio je puni naslov položaja na kojem je stvarno već bio.

Dva dana nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske (12. travnja 1941.) posjetio je Slavka Kvaternika kako bi mu čestitao uspostavu nove države. Nekoliko dana kasnije (16. travnja 1941.) primio ga je i Ante Pavelić. Oba ova posjeta zbila su se prije potpisivanja kapitulacije (17. travnja 1941.).. Tako je Stepinac prekršio svoju zakletvu vjernosti kralju. Njegova uskrsna propovijed bila je posvećena blagoslovu mira; mjesto u katedrali rezervirano za predstavnika vlade zauzimao je tom prigodom general Slavko Kvaternik koji je prije svršetka mise prišao nadbiskupu Stepincu kraj oltara, kleknuo i poljubio mu prsten moleći biskupski blagoslov. Idila nije dugo trajala jer je već 22. svibnja Stepinac prosvjedovao protiv odredbe da svi Židovi moraju nositi na rukavu Davidovu zvijezdu: "Oduzeti svaku mogućnost opstanka članovima drugih naroda ili rasa i obilježiti ih žigom srama pitanje je čovječnosti i morala... ni ogrezli preljubnici niti bludnice nisu obilježeni vidljivim znakovima." Međutim, da bi odobrovoljio vlasti predložio je da se od Židova zahtijeva da kupe znak bez obaveze da ga nose, nadokađujući tako državi troškove izrade. Nakon nasilnih pokrštavanja i masovnih likvidacija piše Paveliću: "Svaka upotreba sile može donijeti katastrofalne posljedice ugledu katoličke crkve. Potrebno je uzeti u obzir sve mogućnosti, čak i slučaj da Srbi iz prkosa odluče masovno prijeći na islam. Upravo zbog toga mislim da je nužno s osobitom pomnjom birati misionare koji će se poslati među Srbe, a ne povjeravati taj zadatak svećenicima ili redovnicima koji nisu razboriti i kojima bi u ruci bolje stajao revolver nego raspelo." Vidjevši da nove vlasti ne mare za njegove prosvjede poslao je povjerljivu okružnicu svećenstvu: "Kada dođu k vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na katolicizam, primite ih da spasite ljudske živote. Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje, jer pravoslavni su kršćani kao i mi, a židovska je vjera ona iz koje kršćanstvo vuče svoje korijene. Uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude. Kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prijeđe, vratiti u svoju."

Nekoliko mjeseci prije kapitulacije Italije (24. veljače 1943.) piše Paveliću: "Sam jasenovački logor sramotna je mrlja na časti NDH. Poglavniče! Onome tko me gleda kao svećenika i biskupa govorim s Kristom na križu: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine... To je sramota za Hrvatsku." Iste godine (31. listopada 1943.) na jednoj propovijedi optužuje rasnu podjelu: "Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju, i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase kao tvorevine Božje... Za nju je čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike kao i Evropejac. Za nju je kralj u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i Ciganin pod šatorom... Sistem strijeljanja talaca zbog zločina kojemu se ne može otkriti krivca, poganski je sistem koji nikad nije urodio dobrim plodom..." No, ipak je do samog kraha NDH koncelebrirao svečanu misu i pjevao Te Deum na Pavelićev rođendan. Istovremeno bivao je opsjednut grešnošću čovječanstva i propovijedao je protiv psovke, nečedna odijevanja i raskalašenosti, što izaziva opravdanu Božju srdžbu i kaznu. Čak je organizirao i tjedan protiv psovke. U sklopu tog ponekad čudnog ponašanja čak je osudio Savezničko bombardiranje hrvatskog kopna 1944., a gdje su njemačke snage imale jaka uporišta: "... Hrvati hoće ... da sami odlučuju o svojoj sudbini, da žive životom koji je dostojan svjesnoga, kulturnoga i ponosnoga naroda... neće da budu tuđe roblje. To je pravi i jedini razlog zašto su bombardirani hrvatski gradovi. A koja je izlika? Zato da Hrvati budu oslobođeni! ... Angloameričke bombe učinile su nas manjim i siromašnijim narodom... Onaj koji je rekao 'Osveta je moja i ja ću je vratiti' sigurno će nas zaštiti od angloameričkog terora kao što nas je spasio od drugih naših neprijatelja."

Vidjeviši da se bliži kraj njegovoj vladavini, s partizanima na pragu Zagreba, Pavelić se obratio Stepincu kao poglavaru katoličke crkve s iznimnim autoritetom i zamolio ga da vodi privremenu vladu, ali Stepinac je odbio rekavši: "To je vaša stvar kome ćete predati vlast. U politiku se ne miješam, ali ostajem tu, pa bilo što bilo." U Zagrebu su partizanske snage mirno umarširale 8. svibnja 1945. Prvih nekoliko mjeseci nove vlasti odnosi Crkve i novih vlastodržaca bili su sasvim solidni. No, takav odnos nije dugo potrajao jer nakon što je Stepinac obznanio pastirsko pismo, koje se trebalo pročitati u svakoj crkvi, u kojem se osuđuje neke poteze nove vlasti došlo je do sukoba. Na rekaciju vlasti čekalo se oko mjesec dana, a onda se pojavila Titova izjava u svim novinama u kojoj se on pita - između ostalog - zašto nikada nije objavljeno pastirsko pismo protiv ubijanja Srba u Hrvatskoj. Nakon toga partijski je tisak pojačao napade na Stepinca i biskupe, a uvredljivi natpisi osvanuli su na zidovima kuća u blizini dvora i katedrale dok su svećenici i redovnice doživljavali uvrede i zlostavljana na ulicama.

Dana 18. rujna 1946. godine u pola šest ujutro policajci su ušli u zgradu biskupije i priveli Stepinca jer je protiv njega podignuta optužnica. Između ostalog optužen je da je pozdravio ustaške vođe dok se jugoslavenska vojska još borila s njemačkim i talijanskim snagama i pozvao svećenstvo da s njima surađuje; da je pretvorio tradicionalne crkvene svečanosti i procesije u političke manifestacije za Pavelića i služio misu svakog 10. travnja, na godišnjicu osnivanja NDH, a održao je i misu prilikom otvaranja ustaškog Sabora; da je izabrao za svoje zamjenike Vučetića i Cecelju poznate ustaške simpatizere; da je prihvatio i sakrio arhiv ministarstva vanjskih poslova NDH; da je podržavao ustaški otpor nakon oslobođenja zemlje itd. No, nekoliko mjeseci prije Vatikanu je upućeno upozorenje da će Stepinac biti uhićen, sa zahtjevom da ga smjene, jer ".. .Jugoslavija ne može tolerirati građane koji su služili interesima drugih..." Vatikan je o tome obavijestio Stepinca rekavši mu neka sam odluči o tome što će učiniti, ali ga Vatikan neće prisiljavati da napusti Jugoslaviju. Stepinac je ostao, sudski proces je pokrenut, a presuda je donešena 11. listopada iste godine. Proglašen je krivim po svim točkama optužnice. Nakon presude prebačen je sjeverno od Zagreba u Lepoglavu (19. listopada 1946.), nekadašnji samostan koji je pretvoren u zatvor. Tu je proveo pet godina. Smješten je u posebno krilo za naročite zatvorenike koji su bili potpuno odijeljeni od ostalih. Susjedna ćelija pretvorena je u kapelicu gdje se svaki dan služio misu. Stepinčev dnevni raspored bio je jednostavan: ustajao je u 5 i spremao se za misu koju je govorio u 6 sati. U 9 sati imao je šetnju po dvorištu. U podne su mu donosili ručak izvana, a potom je slijedio kratak odmor i nova šetnja u 15 sati. Bili su mu dopušteni povremeni posjeti. Majka Barbara vidjela ga je dvaput (1947.) prije nego li je umrla, a Stepinčeva sestra Štefanija dolazila je redovno dvaput mjesečno donoseći mu knjige, rublje i druge potrepštine.

Iz zatvora je uvjetno pušten 5. prosinca 1951. i prebačen u Krašić gdje se nastanio kod župnika Vranekovića. Bio je to jasan pomirbeni potez vlade prema Crkvi, ali i prema Zapadnom svijetu. Dani su mu tekli u čitaju, pisanju, molitvi i služenju misa. Ljeti se kupao u rijeci, a uživao je i u šetnjama. Isprva ga policija nije pratila, ali nešto kasnije bio je pod stalnom prismotrom. Zdravlje mu nije bilo dobro i liječnik mu je preporučio da ne provodi cijele sate klečeći u nezagrijanoj crkvi. Zatvarao se zatim u ispovijedaonicu gdje je župnik Vranković instalirao malu električnu grijalicu i svjetlo za čitanje. Oko godinu dana kasnije (29. studenog1952.) Vatikan je objavio popis novih kardinala na kojemu je bilo i Stepinčevo ime. Poznati hematolog iz Freiburaga Ludwing Heilmeyer 1953. dijagnosticirao je Stepincu polycythemiju, rijetku bolest krvi koja nastaje zbog stvaranja prevelikog broja crvenih krvnih zrnaca, razvila se tromboza u lijevoj nozi. Bolest se nije mogla obuzdati i 10. veljače 1960. kardinal Alojzije Stepinac je preminuo. U 14 sati i 15 minuta uspio je šapnuti "Fiat voluntas tua" (Budi volja tvoja) te je bolno uzdahnuo tri-četiri puta i potom izdahnuo.

Nakon Stepinčeve smrti nadbiskup-koadjutor Šeper naredio je da zvone sva zagrebačka zvona i da se na zvonicima istaknu crne zastave. Od državnog je službenika zatražio da se tijelo doveze u Zagreb i sahrani u kripti prvostolne crkve. Vlasti su to u prvi mah odbile, ali su se 12. veljače ipak predomislile. Tako je Stepinac ipak sahranjen u prvostolnoj crkvi u Zagrebu ispod glavnog oltara pokraj lijesa biskupa Maksimilijana Vrhovca, a u kripti se nalaze i tijela Petra i Ivana Antuna Zrinskog, Frana Krste Frakopana te Eugena Kvaternika. Pogrebni je obred završen pjevanjem pjesme Ecce quomodo moritur iustus (Evo kako umire pravednik).

Nazad