Hrvatski biskup i političar, porijeklom iz kroatizirane njemačke vojničke obitelji iz Osijeka, rođen je 4. veljače 1815. Osijeku u braku Ivana i Ane (rođ. Klarić). Pored njega roditelji su imali i kćerku Magdalenu koja je udajom postala barunica Unukić. Strossmayerov pradjed se iz Gornje Austrije nastanio u Osijeku gdje se vjenčao Hrvaticom. Nakon što je pohađao gimnaziju u rodnom Osijeku studirao je teologiju u katoličkom sjemeništu u Đakovu. Potom je pohađao visoko sjemenište u Budimpešti gdje je postao doktor filozofije s 20 godina. Jedno će vrijeme boraviti u Petrovaradinu kao vikar, a 1840. odlazi u Augustineum u Beč gdje postaje doktor teolofije i profesor kanonskog prava na bečkom Sveučilištu. Za dvorskog kapelana i direktora Augustineuma postavljen je 1847. Na prijedlog hrvatskog bana Jelačića car Franjo Josip imenuje ga bosansko-đakovačkim i srijemskim biskupom 8. studenoga 1849. Za biskupa je zaređen 8. rujna 1850., a 29. rujna preuzeo je upravu biskupije i ostao joj na čelu (55 godina) sve do svoje smrti. Nakon postavljanja za biskupa svoj je program obrazložio riječima: "Sve za vjeru i domovinu".
Upravo Strossmayerovim zalaganjem Zagrebačka nadbiskupija (1854.) postaje nadbiskupija i metropolija te je kao takvu odvaja od ugarske crkvene organizacije. U Osijeku potiče gradnju crkve sv. Petra i Pavla te niz župnih crkvi u njegovoj biskupiji. U Pešti je ušao u krug prijatelja Jana Kolara i surađivao s češkim političarima Františekom Palackym i Rigerom. Istupao je kao pristalica kulturnog i političkog zbliženja slavenskih naroda. Kao dvorski kapelan (1849.-1859.) u doba austrijske kontrarevolucije odlučno je bio na strani bana Jelačića. U to vrijeme (1858.) postaje tajni carsko-kraljevski savjetnik. Od 1860. pa narednih 13 godina vođa je Narodne stranke (1860.-1873.). U doba aktivnog bavljenja politikom smatrao je kako Austrija mora postati federativna država u kojoj će svi narodi doći do izražaja. Težio je ujedinjenju južnih Slavena u okviru Austrije pod vlašću Habsburgovaca. Nastojao je Austriji prokrčiti put na slavenskom jugu šireći njenu utjecajnu sferu na južnoslavenske zemlje izvan granica austrijske države. U Pojačanom vijeću u Beču zalagao se 1860. za federaciju te zahtijevao prisajedinjenje Dalmacije Hrvatskoj kao i uvođenje hrvatskog jezika u administraciju i škole. On je ujedno i prvi hrvatski biskup koji je uspostavio vezu s iseljenim Hrvatima u prekomorskim zemlajam te im posalo prvog svećenika iz domovine.
U Hrvatskom Saboru (1861.) održao je čuveni govor o odnosu Hrvatske prema Ugarskoj u kome se zalagao za federalni savez s ugarskim narodima. Pet godina kasnije (1866.) izabran je za predsjednika Hrvatske regnikolarne deputacije za pregovore s Mađarima, a koji su bezuspješno završeni. Na crkvenom polju smatrao je za najvažniji zadatak svog biskupskog zvanja propagiranje vjerskog jedinstva među Slavenima. Nastojao je spasiti privilegije slavenskog bogoslužlja kao most jedinstva među slavenskim narodima. Njegovim posredovanjem došlo je do konkordata između Vatikana i Crne Gore (1866.), a radio je na tome da i Rusija sklopi konkordat s Vatikanom. Svoju privatnu zbriku slika poklanja (1868.) Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Na prvom vatikanskom koncilu (1869.-1870.) u Rimu bio je jedan od najzapaženijih protivnika neograničene papinske vlasti i tom se prilikom istaknuo kao vičan govornik održavši čuveni trosatni govor protiv dogme o papinskoj nepogrešivosti. Poslije tog govora s manjom je skupinom biskupa napustio Rim. Papa je tada pohvalio Strossmayera da jako dobro govori latinski.
Pri zaključenju Hrvatsko-mađarske nagodbe borio se protiv ukidanja hrvatske autonomije po pitanjima proračuna i financija. Izabran je u Reginkolarnu deputaciju za reviziju Nagodbe (1872.). Nakon propasti pokušaja proširenja hrvatske autonomije povukao se iz aktivnog političkog života i iz vodstva Narodne stranke, reviziju Nagodbe nije odobrio. Stao je na stranu državno-pravne oporbe Makanaca, a kasnije uz Nezavisnu narodnu stranku. Kao apostolski vikar za Srbiju posjetio ju je sedam puta (1852.-1886.). Za vrijeme njegovog biskupovanja sazidana je katedrala u Đakovu, koju je posvetio "slavi Božjoj, jedinstvu crkava, slogi i ljubavi naroda svog". Imao je značajnu ulogu u osnivanju JAZU 1867. u Zagrebu. Također je igrao veliku ulogu u osnivanju zagrebačkog Sveučilišta (1874.). Pomagao je osnivanje tiskare na Cetinju, a zatim i Matice srpske te Matice slovenske. Tiska i prvu zbirku makedonskih narodnih pjesama braće Miladinova (1861.). Djeluje u duhu sjedinjenja katoličke i pravoslavne crkve, inicira kult slavenskog bogoslužlja Ćirila i Metoda i tiska glagoljske misale, pozdravlja proslavu devedestogodišnjice kijevskog pokrštenja svetog Vladimira. Obimnim priljevom iz dijeceza služio se prvenstveno kako bi utemeljio škole, sjemeništa i akademiju znanosti, likovnu galeriju i ornamentalnu katedralu u Đakovu (1866.-1882.) u kojoj je i sahranjen. Vjerovao je kako hrvatski narod može postati suveren i ravnopravan ostalim europskim narodima samo ako bude imao najviše kulturne ustanove. Svoja uvjerenja je provodio i u konkretna djela te je tako materijalno pomogao gradnju i rad svih hrvatskih gimnazija, osnivao je fondove za pomoć siromašnim učenicima te stipendirao mnoge perpsketivne mlade ljude (pisce, umjetnike, liječnike, pravnike...). Pogoamo je i u otvaranju narodnih čitaonica i gradnju prometnica u Hrvatskoj. Također sudjeluje u osnivanju Zemaljske kreditne banke u Zagrebu te pomaže gladne i siromašne. Prvenstveno u tada pasivnim krajevima Dalmacije i Hercegovine.
Preminuo je 8. travnja 1905. u Osijeku, a sahranjen je u đakovačkoj prvostolnici.. Danas mnoge ulice i trgovi u Hrvatskoj nose Strossmayerovo ime. Osječko sveučilište nazvano je njegovim imenom kao i jedna od dvije najveće ulice (koju Osječani od milja zovu Štrosika). Na rodnelu osječkih velikana u starog osječkoj gradskoj jezgri Tvrđi nalazi se njegova bista. U glavnom gradu Češke Pragu jedan od trgova nosi ime po Strossmayeru.