Francuski književnik, povjesničar i filozof. Voltaire ili pravim imenom François Marie Arouet rođen je 21. studenog 1694. u braku javnog bilježnika Françoisa i Marie Marguerite (rođ. d'Aumart) Arouet. Školovao se u jezuitskoj gimnaziji, a po svršetku gimnazijskog školovanja prema očevoj želji upisuje studij prava. Njegova je osobna želja bila da postane pisac, a u toj dobi već je pisao satirične pjesme. S obzirom da je imao talent za satiru brzo ulazi u ondašnje visoke krugove pariškog društva. Otac mu uspijeva isposlovati posao tajnika u francuskom veleposlanstvu u Nizozemskoj. Uskoro dolazi do skandala jer se u Nizozemskoj Voltaire zaljubljuje u francusku izbjeglicu Catherine Olympe Dunoyer. Zbog toga je primoran vratiti se u Francusku. Bio je to početak njegovih problematičnih odnosa prema autoritetima, poglavito s vlastima i Katoličkom crkvom. Zbog takva njegova stava mnogo će puta biti uhićivan i protjerivan. Ime Voltaire počet će rabiti 1718. kao pseudonim. Jedno od objašnjena je da riječ je o anagramu 'Arovet Li' što je ustvari kombinacija latiniziranog pisanja njegova prezimena (Arouet) i skraćenice za riječ 'mlađi' (le jeune). Za usvajanje pseudonima odlučio se vjerovatno stoga što u nekim inačicama njegovo prezime nosi neka pogrdna značenja.
U tamnicama Bastille prvi je puta završio zbog uvrijede regenta Filipa Orelanskog. Tada će biti osuđen na godinu dana zatvora, ali to će vrijeme iskoristiti da napiše tragediju Oedipe (Edip). Već prva izvedba ovog djela učiniti će ga podjednako popularnim u visokom francuskom društvu kao i među pukom. Tada će kiti naslovom "prvog pjesnika Francuske". Slava je kratkog daha jer nakon svađe s vitezom Rohanom (koji je svojim podanicima naredio da izbatinaju Voltairea) napušta Francusku i odlazi u Englesku (1726.). Tu će se upoznati s filozofskim idejama Popea, Newtona, Lockea i Shaftesburya. U Engleskoj se posebno oduševljava visokim mjestima koje tamo zauzimaju umjetnici, filozofi i učenjaci. Kasnije će u svakoj prilici isticati kako su u Engleskoj Locke i mnogi drugi obnašali značajne državne funkcije i uživali veliko poštovanje, dok su u Francuskoj pisci živjeli od "bijedne milostinje koju su primali od kraljeva i dvorjanika, a filozofi su se gotovo stalno nalazili pod policijskom prismotrom". U to vrijeme napisao je i filozofsko djelo Letters philosophiques sur les Anglais koje je pariški sud proglasio "skandaloznom knjigom koja sablažnjava i koja je u suprotnosti s religijom i s uvažavanjem vlasti", pa je naredio da bude spaljena.
U Engleskoj objavljuje ep La Henriade u kojem prikazuje vjerske ratove iz vremena francuskog kralja Henrika IV, a koji je istodobno spjev protiv religijskog fanatizma. Duhoviti ep o Ivani Orleanskoj La Pucelle piše 1733. To je djelo puno malih erotičnih scena u kojima se ugrožava predodžba o djevičanstvu glavne junakinje. Nakon što su spaljena Letters philosophiques sur les Anglais, boravak u Parizu mu je opet onemogućen i on odlazi u Cirey na imanje svoje prijateljice, duhovite i obrazovane markize de Chatelet. Boravak u Cireyu je najplodnije razdoblje Voltaireova stvaranja. Tu se desetak godina bavi povijesnim, filozofskim i prirodnoznanstvenim studijama (Éléments de la philosophie de Newton; Traité de Métaphysique; Discours sur l'homme), piše svoje čuvene tragedije (Zaire, Alzire, Mérope, Mahomet), a dopisuje se i s Fridrikom Velikim.
U Pariz se vraća 1744. gdje je imenovan dvorskim pjesnikom i povjesničarom Ljudevita XV. Obasipan milostima dvora i kurtizana piše libreto za operu La princesse de Navarre. To mu donosi veću slavu među plemstvom nego njegova najbolja umjetnička djela, premda ju on sam ovo djelo nazvao "sajamskom lakrdijom". Uskoro zbog svoje slobodoljubne i sarkastične prirode pada u nemilost, ovaj puta kraljeve ljubavnice i nekadašnje svoje zaštitnice markize de Pomapadour. Njoj su spletkalorši prepričali neke Voltaireove šale na njezin račun te se on mora ponovo seliti iz Pariza. Na poziv Fridrika Velikog odlazi u Potsdam (u dvorac Sans-Souci) gdje susreće svoje zemljake, prosvjetitelje Maupertuisa i Lamettriea i gdje igra ulogu duhovnog savjetodavca Fridrika Velikog. Prisno prijateljstvo s kraljem-prosvjetiteljem, s kojim je često u šetnjama i večerama duhovito razgovarao i koji je tražio da Voltaire ispravlja njegove spise, uskoro je ohladnjelo. Nakon Fridrikovih progona (u Frankfurtu je bio zatvoren oko mjesec dana) koje je Voltaire sarkastično nazvao "tipičnim njemačkim gostoprimstvom", neko se vrijeme smiruje na imanju Ferney. Do tog vremena (Potsdam napušta 1753.) i neposredno nakon toga nastali su njegovi romani Zadig (1747.), Microméga (1752.) i Candide (1759.). U tom razdoblju piše pamflete i pisma u kojima se ogorčeno bori protiv fanatizma Crkve i brani nevino osuđene (slučaj Calas). Svoje borbene antiklerikalne rasprave piše pod raznim pseudonimima (rabin Akiba, Aleksej, arhiepiskop Novogorski, opat Basin i njegov nećak, Duhovnici pruskog kralja....).
U veljači 1778. vratio se u Pariz nakon 20 godina izbivanja. Na ulasku u francusku prijestolnicu obasipan je cvijećem i praćen klicanjem čitavog grada. Jedan od razloga njegova povratka u Pariz bilo je uprizorenje njegovog djela Irene. Petodnevno putovanje bilo je previše naporno za tada 83-godišnjeg Voltairea. Napor je bilo toliko velik da je vjerovao kako će nakon puta umrijeti. Ipak se oporavio i u ožujku nazočio izvedbi Irene, a publika ga je dočekala oduševljeno. Tijekom izvođeja ove tragedije Voltaireova je bista na otvorenoj pozornici ovjenčana lovorovim vijencem. Uskoro se opet razbolio i preminuo 30. svibnja 1778. Kada ga je na samrti svećenik pitao da li se odriče vraga i vraća Bogu uzvratio je: "Sada nije vrijeme da stvaram nove neprijatelje." Njegove posljednje riječi bile su: "Za ime Božje, pustite me da umrem na miru." Zbog njegova dobro znanog izričito kritičkog stava prema Crkvi uskraćen mu je pokop sukladan kršćanskom običaju. No, njegovi prijatelji uspjeli su ga tajno sahraniti u samostanu Scellières u pokrajini Champange prije nego što se vijest o njegovoj smrti prenijela zemljom i izazvala neželjene reakcije njegovih protivnika. Voltaireovo srce i mozak sahranjeni su odvojeno. U srpnju 1791. Nacionalna skupština, koja ga smatrala utemeljiteljem Francuske revolucije, donijela je odluku da se njegovi posmrtni ostaci svečano prenesu u Parizu u Panthéon.
Voltaire se cinično rugao čitavoj Europi, nadmoćnim kraljevima, svećenicima, filozofima koji su vjerovali da je ovaj svijet najbolji od svih mogućih svijetova, nadriliječnicima s titulama akademika, ali ne manje i sebi i svojim mladenačkim zanosima i bezumljima. Bio je strastveni protivnik Crkve, borac čiji je radikalni poklič "Uništite bestidnicu!" (Éerasez l'infâme!) snažno odjeknuo čitavim stoljećem. Ostajući nedosljedni deist, smatrao je kako su Bog i religija potrebni: "Kad Bog ne bi postojao, valjalo bi ga izmisliti." Voltaireova paradoksalna pozicija ogleda se i u ostatku njegova života i djela: mrzio je kraljeve i moćnike, a dobar dio života proveo je na dvorovima i bogatim apanažama; prezirao je plemiće i izrugivao se posjednicima, a kupovao je imanja diljem Francuske; borio se zajedno s enciklopedistima, a ostao je neprijatelj materijalizma.